Fatima Išerić kroz roman „Ostani i kad riječi utihnu“ – pišem srcem jer bez emocije književnost gubi toplinu, ali ne štedim istinu jer bez istine gubi smisao.

Fatima je diplomirana pravnica, a već godinama radi na Univerzitetu u Sarajevu – Institutu za historiju. Pored profesionalnog angažmana, posvećena je i društvenom i humanitarnom radu, kroz koji je imala priliku susretati se s različitim ljudima i njihovim životnim pričama. Književnost je, međutim, ostala njen poseban prostor za izražavanje i pripovijedanje o ljudima, njihovim iskustvima i životnim prekretnicama. U romanu kroz sudbine dvije porodice isprepliće priče o odlascima, gubicima, ljubavi i novim počecima. Otvara pitanja ratnih posljedica, života u dijaspori, porodičnih odnosa i pripadnosti, a u središtu svega nalazi se ono koje mnogi sebi postavljaju: gdje je zapravo dom?

Roman je u julu 2026. godine dobio i drugo izdanje, a Fatima ga je predstavila i na Forumu Women & Diaspora Connect 2026. Tim povodom razgovarali smo s autoricom o njenom književnom putu, inspiraciji za roman, likovima čije sudbine čine ovu priču i porukama koje je željela prenijeti čitaocima.

Vaša profesionalna biografija vezana je za pravo, obrazovanje, stručno-administrativni rad i društveni angažman, dok Vas ljubav prema književnosti prati još od školskih dana, kada ste napisali svoju prvu pjesmu. Kada se javila želja da se ozbiljnije posvetite pisanju i koliko su Vas dosadašnje profesionalno i životno iskustvo oblikovali kao autoricu?

Ljubav prema pisanju prati me još od školskih dana, kada sam napisala svoju prvu pjesmu. Oduvijek sam voljela riječi, priče i mogućnost da kroz njih izrazim ono što osjećam i primjećujem u svijetu oko sebe. Međutim, životni put me odveo u drugom pravcu. Profesionalna karijera dugo je bila moj prioritet. Godinama sam živjela među zakonima, propisima, službenim novinama, pravilnicima i procedurama. Dan za danom, godina za godinom, proučavala sam pravne akte, tumačila norme i radila u jasno zadanim okvirima koje je određivala struka. Volim svoj posao i odgovornosti koje nosi, ali je književnost sve to vrijeme bila moj tihi saputnik, prisutna negdje u pozadini, strpljivo čekajući svoj trenutak. A onda sam jednog dana odlučila uraditi nešto samo za sebe. Poželjela sam pisati slobodno, bez unaprijed propisane forme, bez članova, stavova i procedura, vođena isključivo emocijom, maštom i ljubavlju prema pisanju. Htjela sam stvarati zato što me to ispunjava i zato što u tome istinski uživam.

Tako je nastao moj roman „Ostani i kad riječi utihnu“. Danas često kažem da pisanjem nisam promijenila svoj životni put, nego sam oživjela svoje drugo ja koje je godinama bilo u sjeni. Pravo je oblikovalo moj profesionalni identitet, a književnost mi je omogućila da izrazim svoju kreativnu, emotivnu i ljudsku stranu. Tek spajajući ta dva svijeta osjetila sam da sam potpuno svoja. Naravno, kao autoricu me oblikovalo i životno iskustvo. Kroz posao, društveni angažman i svakodnevne susrete upoznala sam mnogo ljudi i njihovih životnih priča. Njihove sudbine, borbe, gubici i pobjede ostavljali su trag u meni i postepeno se pretvarali u inspiraciju za likove i teme o kojima danas pišem. Vjerujem da književnost nastaje upravo iz života, a moj roman je, na neki način, spoj svega što sam kroz godine vidjela, osjetila i naučila.

U svojoj biografiji navodite da pišete srcem, ali ne štedite istinu. Iza Vas je i dugogodišnji društveni i humanitarni angažman. Koliko su susreti s ljudima i njihove životne priče uticali na Vaše pisanje i koliko Vam je važno da književnost, osim emocija, otvara i pitanja o kojima se često šuti?

Susreti s ljudima imali su ogroman uticaj na moje pisanje. U humanitarnom radu naučite da iza svakog osmijeha postoji priča, a iza svake šutnje često i neka neizgovorena bol. Slušajući ljude, spoznajete koliko su kompleksni ljudski odnosi i koliko različitih istina postoji. Književnost za mene nije samo prostor emocije nego i prostor dijaloga. Vjerujem da knjige imaju snagu otvoriti teme koje se često prešućuju, bilo da je riječ o ratnim traumama, porodičnom nasilju, osjećaju nepripadanja, pogrešnim odlukama, odlascima ili položaju žene u društvu, međuljudskim odnosima koji znaju biti jako kompleksni. Pišem srcem jer bez emocije književnost gubi toplinu, ali ne štedim istinu jer bez istine gubi smisao.

Vaš prvi roman „Ostani i kad riječi utihnu“ prati dvije porodice kroz više generacija, a u središtu su ljubav, porodica, rat, migracije i potraga za pripadanjem. Šta Vas je podstaklo da upravo ove teme povežete u jednu priču i koja je najvažnija poruka koju ste željeli prenijeti čitaocima?

Željela sam napisati priču koja će biti autentična i univerzalna. Kroz sudbine mojih likova željela sam istražiti kako se ljudi nose s gubitkom, odlascima i životnim lomovima, kakve odluke donose kada im se svijet kakav su poznavali počne rušiti i koliko ih te odluke mijenjaju. Zanimalo me ne samo šta ljudi preživljavaju nego i ko postaju nakon svega što ih zadesi. U tom smislu, roman govori o ljubavi, porodici, ratu, migracijama i pripadanju, ali prije svega o ljudskoj snazi da nakon najtežih iskušenja pronađe novi smisao i novi početak.

Najvažnija poruka romana jeste da čovjeka ne određuju samo okolnosti koje ga zadese nego i način na koji ih nosi kroz život. Također sam željela poručiti da dom nije samo mjesto na karti nego osjećaj koji nosimo u sebi i ljudima koje volimo. Istovremeno, željela sam pokazati i snagu porodice, jer upravo porodica često predstavlja posljednje utočište, oslonac i razlog da nastavimo dalje čak i onda kada nam se čini da smo izgubili tlo pod nogama.

Život između Bosne i Hercegovine i dijaspore jedna je od važnih tema romana. Naveli ste da ste željeli napisati priču u kojoj će se prepoznati i oni koji su otišli i oni koji su ostali. Koliko Vam je ova tema lično bliska i šta, prema Vašem mišljenju, čovjek ponese sa sobom kada napusti domovinu, a što ni godine ni udaljenost ne mogu izbrisati?

Ova tema mi je veoma bliska jer gotovo da nema porodice u Bosni i Hercegovini koja nema nekoga ko je otišao ili nekoga ko je ostao čekajući. Godinama sam razgovarala s ljudima koji žive u dijaspori i primijetila da bez obzira na uspjeh koji postignu, u njima uvijek postoji posebna veza s domovinom. Kada čovjek ode, sa sobom ponese jezik, uspomene, mirise djetinjstva, porodične običaje i osjećaj pripadnosti. Vrijeme može promijeniti mnogo toga, ali ne može izbrisati emociju koja nas veže za mjesto gdje smo odrasli i ljude koji su oblikovali naš identitet. Upravo zato sam željela da roman bude most između onih koji su otišli i onih koji su ostali. Isto tako imamo likove čiji su roditelji iz Bosne a oni su se rodili i odrasli u dijaspori. Vrlo je zanimljiva njihova povezanost sa Bosnom i utjecaj zapadne kulture na njihov razvoj i život.

Kroz sudbine Azre i Hasana otvarate dvije teške, ali važne teme: posljedice genocida i ratnih trauma, te dugotrajne posljedice koje porodične i životne tragedije ostavljaju na čovjeka. Posebno je značajno što Azrina priča kasnije govori i o ženskom osnaživanju i ekonomskoj neovisnosti. Šta ste željeli prikazati kroz ove likove i koliko je važno da o takvim iskustvima govorimo i kroz književnost?

Kroz Azru i Hasana željela sam prikazati kako trauma ne završava onog trenutka kada se tragedija dogodi. Ona ostaje prisutna godinama, ponekad i generacijama. Hasan nosi teret ratnih stradanja i sjećanja koja ga obilježavaju, dok Azra pokazuje kako se iz dubokih životnih rana može izgraditi nova snaga. Njeno ekonomsko osnaživanje nije samo put ka finansijskoj samostalnosti. To je prije svega pobjeda nad duboko ukorijenjenim osjećajem da je teret drugima, između ostalog i rođenoj majci. Nakon godina provedenih u uvjerenju da nekome nešto duguje ili da predstavlja dodatnu brigu, Azra konačno dolazi do trenutka u kojem sebi dokazuje da vrijedi, da može sama i da njena vrijednost ne zavisi od toga koliko je drugima potrebna ili koliko se za nju žrtvuju.

Književnost ima važnu ulogu u očuvanju sjećanja i razumijevanja ljudske patnje. Kada o ovim temama govorimo kroz priče, omogućavamo ljudima da ih osjete i razumiju na dubljem, ljudskom nivou.

Vaši likovi nisu prikazani jednostrano. Azra prolazi kroz vlastite borbe, dok se Eldar suočava s porodičnim obavezama, pogrešnim odlukama i krizama koje utiču na njegov brak. Koliko Vam je bilo važno prikazati da iza svakog postupka postoji i neka lična borba, ali i odgovornost za posljedice koje naši postupci ostavljaju na druge?

Bilo mi je izuzetno važno da likovi budu ljudski i uvjerljivi. U životu rijetko postoje potpuno dobri ili potpuno loši ljudi. Većina nas svakodnevno vodi vlastite bitke, donosi odluke iz straha, ljubavi, nesigurnosti ili osjećaja dužnosti.

Međutim, razumjeti nečije postupke ne znači opravdati ih. Željela sam pokazati da svako nosi vlastiti teret, ali da istovremeno mora snositi odgovornost za posljedice svojih odluka. Upravo ta ravnoteža između razumijevanja i odgovornosti čini likove stvarnim i bliskim čitaocu.

Naslov „Ostani i kad riječi utihnu“ privlači pažnju i već sam po sebi otvara mnoga pitanja. Kako ste došli do njega i zašto ste baš te riječi odabrali za naslov svog prvog romana? Da li se njihovo značenje tokom pisanja mijenjalo za Vas?

Naslov je došao gotovo spontano, ali je od prvog trenutka nosio suštinu priče. Prvo značenje odnosi se na međuljudske odnose, prije svega na brak i porodicu. Postoje trenuci kada se dvoje ljudi više ne razumiju, kada između njih ostanu neizgovorene misli, razočarenja ili teške riječi koje su već nanijele bol. Nekada dođe trenutak kada riječi više ne mogu popraviti ono što je narušeno. Tada se pravo značenje ljubavi, odanosti i odgovornosti ogleda u odluci da ostanemo, da se borimo za svoju porodicu, za djecu, za zajednički život i za sve ono lijepo što smo nekada zajedno gradili. Ostati ne znači trpjeti bez razloga, nego pronaći snagu da se zajedno prebrode krize i sačuva ono što vrijedi.

Drugo značenje naslova vezano je za teške životne tragedije, ratna stradanja, gubitke i boli koje su toliko duboke da ih riječi ne mogu u potpunosti opisati. Postoje iskustva pred kojima riječi utihnu i postanu nedovoljne. U takvim trenucima „ostati“ znači ostati vjeran sebi, svojoj istini, svojim uspomenama i svom identitetu. To je poziv da čovjek pronađe snagu da preživi, da nastavi živjeti uprkos boli i da ne dozvoli da ga tragedije definišu ili slome.

Zbog toga naslov nije samo poruka o ljubavi između dvoje ljudi. On govori i o ljudskoj izdržljivosti, vjernosti, nadi i snazi da ostanemo uspravni onda kada se čini da su sve riječi već izgovorene, a odgovori još uvijek nisu pronađeni.

Ponekad upravo šutnja i prisutnost govore više od hiljadu riječi.

Roman je objavljen u decembru 2025. godine, a već u julu 2026. dobio je drugo izdanje. Imali ste priliku predstaviti ga i na Forumu Women & Diaspora Connect 2026. Kako ste doživjeli put od prve napisane stranice do susreta s čitaocima i kakvi su Vaši utisci nakon promocije na Forumu, posebno imajući u vidu da su teme Vašeg romana bliske životima ljudi iz Bosne i dijaspore?

Put od prve napisane stranice do susreta s čitaocima bio je emotivan, izazovan i pomalo nestvaran. Roman nije nastajao po unaprijed zacrtanom planu, već iz trenutaka inspiracije koji su se  za kratko vrijeme povezali u jednu cjelovitu priču. Drugo izdanje je nastalo samo zbog čitalaca koji su tražili moju knjigu. Na to sam kao autorica posebno ponosna.

Posebno mjesto u tom putovanju zauzima predstavljanje romana na Forumu Women & Diaspora Connect 2026. To je bio veličanstven događaj koji ću pamtiti cijeli život. Bila mi je velika čast i privilegija biti dio jednog tako značajnog okupljanja koje je na jednom mjestu spojilo uspješne, kreativne, hrabre i inspirativne žene različitih profesija, životnih puteva i područja djelovanja. Među njima su bile poduzetnice, menadžerice, umjetnice i žene koje svojim radom svakodnevno pomjeraju granice i stvaraju nove prilike za druge.

Smatram da ideja i realizacija ovakvog događaja zaslužuju sve pohvale. U vremenu kada često govorimo o izazovima s kojima se žene suočavaju, Forum je pokazao koliko se može postići kada se žene povežu, podržavaju i međusobno inspirišu. Organizacija događaja bila je na izuzetnom nivou, a atmosfera ispunjena pozitivnom energijom, međusobnim uvažavanjem i željom za saradnjom.

Iskreno, takvu podršku, toplinu i iskrenu dobronamjernost od žena koje prije toga nisam ni poznavala nikada nisam doživjela. Vratila sam se s Foruma ohrabrena, motivisana i bogatija za mnoga nova poznanstva i kontakte. Taj događaj bio je za mene snažan vjetar u leđa i dodatni podsticaj da nastavim pisati, stvarati i vjerovati u nove ideje.

Možda je najljepši osjećaj bio to što sam toga dana bila ponosna što sam žena i ponosna na žene. Ponosna na njihovu hrabrost, znanje, uspjehe, međusobnu podršku i energiju kojom inspirišu druge. Takvi događaji nas podsjećaju koliko možemo postići kada jedne drugima budemo podrška umjesto konkurencija.

Kada danas pogledam put od rukopisa do drugog izdanja romana, shvatam da su upravo susreti s ljudima ono što cijelom tom putovanju daje poseban smisao. Svaka promocija, svaki razgovor i svaki čitalac koji je u knjizi pronašao dio sebe predstavljaju za mene najveću nagradu. A Forum Women & Diaspora Connect 2026 ostat će upisan kao jedno od najljepših i najinspirativnijih iskustava koje mi je ovaj roman donio a posebno zbog činjenice što je moja priča pronašla put i van granica Bosne I Hercegovine u zemljama dijaspore.

Kada pogledate put od djevojčice koja je napisala svoju prvu pjesmu do autorice prvog romana, šta se za Vas promijenilo i šta biste poručili ženama koje imaju talenat, ideju ili želju koju dugo odgađaju ostvariti?

Promijenilo se mnogo toga, ali jedna stvar je ostala ista, a to je ljubav prema pisanju. Danas imam više iskustva, više znanja i više životnih priča iza sebe, ali i dalje vjerujem u snagu riječi jednako kao kada sam napisala svoju prvu pjesmu.

Ženama koje dugo odgađaju svoje snove poručila bih da ne čekaju savršen trenutak, jer on rijetko dolazi. Mislim da je najvažnije usuditi se. Mnogo nas piše za sebe, za svoju dušu, ali se istovremeno bojimo pokazati svoj rad drugima. Sumnjamo u sebe, u kvalitet onoga što stvaramo, pitamo se da li odgovara određenim književnim standardima, da li će poruka koju želimo poslati biti shvaćena i da li će neko prepoznati vrijednost naše priče. Jednostavno sumnjamo u sve, pa čak i na kraju u sam sadržaj djela.  Ja sam sebe ubijedila da su te sumnje prirodne i da ih ima mnogo autora.

Iz vlastitog iskustva mogu reći da je možda najteži trenutak onaj kada rukopis treba prepustiti štampi. Do tada je to nešto samo vaše, intimni prostor u kojem živite sa svojim likovima i mislima. Onog trenutka kada knjiga bude objavljena, ona više ne pripada samo vama. Dijelite je sa čitaocima, izlažete je različitim mišljenjima, tumačenjima i emocijama.

U mom slučaju bile su dovoljne samo dvije osobe koje su mi iskreno rekle da je rukopis vrijedan objavljivanja, moj suprug i moja lektorica. Njihovo povjerenje bilo mi je dovoljno da napravim taj korak. Zato vjerujem da nam nije potrebno odobrenje velikog broja ljudi kako bismo krenuli putem u koji vjerujemo. Najvažnije je vjerovati svojoj priči, svojoj emociji i onome što želite reći.

Kada sam objavila roman, nisam imala nikakva očekivanja. Bila mi je želja da svoju knjigu držim u ruci I da se nađe na policama u mom dnevnom boravku, to mi je predstavljalo baš nešto veliko. Pisala sam iskreno, srcem, i pustila knjigu da pronađe svoj put do čitalaca. Sve što se dogodilo nakon toga, promocije, razgovori, susreti s ljudima, njihove poruke i reakcije, za mene su bili neprocjenjiv dar i dodatna vrijednost. Posebnu radost donijela mi je činjenica da je roman doživio i drugo izdanje, upravo zahvaljujući interesovanju i podršci čitalaca.

Zato bih svima koji nose neku ideju u sebi poručila da ne čekaju da nestanu svi strahovi i sumnje. Oni vjerovatno nikada neće potpuno nestati. Potrebno je samo napraviti prvi korak. Vjerujte u svoju priču, budite iskreni prema sebi i stvarajte bez velikih očekivanja. Ponekad nas upravo tada život najljepše iznenadi.

Istina je da hrabrost ne dolazi prije prvog koraka, već nakon njega. Ako nosite ideju u sebi godinama, vjerovatno postoji razlog zašto vas ne napušta. Dajte joj priliku da zaživi.

Za kraj, recite nam gdje zainteresovani čitaoci mogu pronaći i kupiti roman „Ostani i kad riječi utihnu“. Imate li već novih književnih planova i postoji li neka tema kojoj biste se voljeli posvetiti u narednom djelu?

Roman „Ostani i kad riječi utihnu“ dostupan je u knjižari “Pismo”, ulica Valtera Perića 11, Sarajevo, knjižara Point u Tuzli , na portalu knjiga.ba, na književnim promocijama,. Drugo izdanje objavljeno je zahvaljujući velikom interesovanju čitalaca, što mi predstavlja posebnu radost i motivaciju za dalji rad.

Što se tiče novih književnih planova, ideja ne nedostaje. Čitatelji mi na promocijama traže nastavak romana i obećala sam da će biti drugi dio tako da nemam drugog izbora.  Jedno je sigurno a to je da će i naredna priča biti puna emocija i držati pažnju sve vrijeme čitanja.

Hvala Fatimi na izdvojenom vremenu, razgovoru punom emocija, životnih poruka i spremnosti da s našim čitaocima podijeli dio svog književnog puta. Želimo joj mnogo uspjeha u daljnjem radu i da nastavi s jednakom posvećenošću razvijati svoju ljubav prema pisanju i književnosti, a Fatimu i njen rad možete pratiti i na njenim društvenim mrežama.

Facebook: https://www.facebook.com/share/1DrS23YK53/

Instagram: https://www.instagram.com/fatima_iseric?utm_source=qr&stkn=cW1pNGx3d2kyeTJn

Autor: Alzira Korić