Bajkonarijum: Od dječije igre do ozbiljne poduzetničke priče

1. Bajkonarijum je nastao iz spoja vašeg pedagoškog znanja i iskustva majke. Sjećate li se trenutka kada ste pomislili da ono što stvarate za svoju djecu može prerasti u nešto što će koristiti i drugim porodicama? Kako je izgledao prvi korak od ideje do brenda?

Ne mogu reći da je postojao jedan poseban trenutak u kojem sam odlučila pokrenuti brend. Ideja se razvijala postepeno, kroz svakodnevicu s djecom. Kao majka sam često razmišljala o tome čime djeca provode vrijeme, šta ih zaista zainteresuje i koliko im prostora ostavljamo da nešto sama pokušaju, istraže ili osmisle.

S druge strane, kao pedagog sam znala koliko se važnih stvari u dječijem razvoju događa upravo kroz igru. Tako sam počela razmišljati o materijalima koji neće djetetu samo ponuditi gotovu zabavu, nego ga potaknuti da nešto uradi, razmisli i nauči.

Najveći korak nije bio osmisliti proizvod. Bio je odlučiti da ono što je dugo postojalo kao ideja zaista pokušam pretvoriti u posao. Jer dok je nešto samo ideja, sve djeluje jednostavnije. Kada krenete u realizaciju, susretnete se s proizvodnjom, troškovima, odlukama i odgovornošću. Tako je, korak po korak, nastajao Bajkonarijum.

2. Prije nego što detaljnije upoznamo Bajkonarijum, želimo upoznati ženu koja stoji iza njega. Ko je Hidajeta Abazović Džananović kada se izuzmu titule, poslovne uloge i svakodnevne obaveze? Koliko su vaše lične vrijednosti, iskustvo majčinstva i pogled na svijet utjecali na ono što danas stvarate?

Mislim da sam prije svega osoba kojoj je važno da ono što radi ima smisla. Nisam neko ko je oduvijek imao razrađen plan da jednog dana vodi vlastiti posao. Dugo sam bila posvećena porodici i djeci i upravo me taj period mnogo oblikovao.

Majčinstvo me naučilo strpljenju, ali i tome da stvari rijetko idu onako kako ih zamislimo. Naučilo me da primjećujem male pomake, da ne očekujem da sve bude savršeno i da se prilagođavam situacijama koje ne mogu kontrolisati.

Važno mi je da djeca imaju djetinjstvo u kojem postoji vrijeme za igru, razgovor, dosadu, istraživanje i greške. To su vrijednosti koje nastojim njegovati u svojoj porodici, a prirodno su postale i dio Bajkonarijuma.

Ne želim da moj posao bude odvojen od onoga u šta vjerujem. Želim da iza svakog proizvoda mogu stati i kao majka i kao pedagog.

3. Djeci danas ne nedostaje sadržaja, ali pitanje je koliko ih zaista podstiče na razmišljanje, kreativnost i samostalno istraživanje. Šta ste prepoznali kao potrebu na tržištu i željeli promijeniti svojim proizvodima? Po čemu se Bajkonarijum razlikuje od onoga što roditelji već mogu pronaći?

Danas je roditeljima dostupno mnogo proizvoda za djecu, ali velika ponuda ne znači uvijek i kvalitetno provedeno vrijeme. Primijetila sam da se često traži nešto što će dijete što duže zabaviti, a manje se razmišlja o tome šta dijete tokom te aktivnosti zapravo radi.

Meni je važno da dijete ne bude samo posmatrač. Da mora uzeti olovku, povezati pojmove, postaviti pitanje, pokušati pronaći rješenje ili osmisliti nešto svoje.

Bajkonarijum nije nastao s idejom da izmisli nešto što ne postoji. Bojanke, puzle i društvene igre postoje odavno. Razlika koju nastojim napraviti jeste u načinu na koji osmišljavam njihov sadržaj, vodeći računa o uzrastu, razvojnim potrebama i tome da dijete kroz jednostavnu aktivnost može učiti više stvari istovremeno.

Ne mislim da svaka dječija aktivnost mora imati obrazovni cilj. Djeca imaju pravo i da se igraju samo radi igre. Ali kada već biramo edukativne materijale, važno mi je da oni zaista imaju svoju svrhu.

4. Vaši materijali nisu usmjereni samo na učenje kroz igru nego i na razvoj grafomotorike, kognitivnih vještina i emocionalne inteligencije. Koliko vam je važno da proizvodi za djecu imaju dublju vrijednost – da im pomognu da bolje upoznaju sebe, razvijaju samopouzdanje i grade osjećaj pripadnosti?

Kada govorimo o razvoju djeteta, često razmišljamo o tome koliko zna slova, brojeva ili pojmova. Međutim, jednako je važno kako dijete dolazi do tih znanja i kako se osjeća dok uči.

Naprimjer, kada dijete pokušava riješiti zadatak u bojanci, nije važno samo hoće li odgovor biti tačan. Važno je i da pokuša, da vježba koncentraciju, da nauči kako se nositi s pogreškom i da osjeti zadovoljstvo kada nešto uspije samostalno uraditi.

Kroz društvenu igru dijete uči čekati red, prihvatiti pravila, sarađivati, ali i nositi se s tim da ne može uvijek pobijediti.

Posebno mi je draga naša društvena igra „Upoznaj BiH“, jer sam željela da djeca na zanimljiv način upoznaju zemlju u kojoj odrastaju. Smatram da je važno da djeca poznaju svoju okolinu, mjesta, prirodne ljepote i kulturno naslijeđe.

Naravno, nijedan proizvod sam po sebi ne može razviti sve ove vještine. Mnogo zavisi od načina na koji ga dijete koristi i od prisustva odraslih. Zato uvijek naglašavam da su naši materijali podrška dječijem razvoju, a ne zamjena za zajedničko vrijeme, razgovor i odnos s djetetom.

5. Vaš put nije išao klasičnom rutom zaposlenja u ustanovi, već vas je odveo prema vlastitom projektu. Koliko je bilo izazovno prepoznati vrijednost tog drugačijeg puta i odlučiti se da svoje znanje pretvorite u posao? Šta vam je u počecima bilo najteže, a šta vam je pomoglo da nastavite?

Život nam nekada kreira puteve koje nismo planirali. Kada sam završila studij pedagogije, nisam mogla znati kako će izgledati moj profesionalni put. Kao porodica smo proveli godinu dana u Istanbulu i to je bilo jedno od iskustava koje me naučilo da se planovi mijenjaju, a da to ne mora značiti da smo izgubili svoj pravac.

Nakon toga moj fokus je dugo bio na porodici i djeci. Nisam krenula klasičnim putem zaposlenja u ustanovi, ali nisam prestala razmišljati kao pedagog niti sam prestala učiti. Upravo su mi svakodnevna iskustva s djecom dala drugačiju perspektivu o tome kako svoje znanje mogu primijeniti.

Nije bilo jednostavno odlučiti se za vlastiti posao. Jedno je imati ideju, a sasvim drugo uložiti novac, vrijeme i trud u nešto za šta ne znate hoće li uspjeti. U početku mi je najteža bila upravo ta neizvjesnost, ali i činjenica da mnogo stvari morate naučiti sami, od proizvodnje do prodaje.

Danas ne gledam na svoj put kao na zaobilaznicu. Možda nije išao redoslijedom koji sam nekada zamišljala, ali me doveo do toga da svoje pedagoško znanje koristim na način koji je blizak meni. Bajkonarijum je nastao iz tog spoja obrazovanja, iskustva i životnih okolnosti.

6. Iza svake poduzetničke priče koju vidimo danas stoje i dileme, neizvjesnost i odluke koje nisu uvijek jednostavne. Koliko je teško kao žena napraviti prvi korak u vlastiti posao, posebno kada istovremeno postoje porodične obaveze, finansijski izazovi i potreba da se dokažete na tržištu? Šta biste poručili ženama koje imaju ideju, ali još uvijek oklijevaju da je pokrenu?

Mislim da se o ženskom poduzetništvu često govori kroz uspjehe, a mnogo manje kroz svakodnevicu koja stoji iza njih.

Biti žena koja razvija posao i biti majka koja istovremeno razvija posao za mene nisu iste okolnosti. Možete imati isplaniranu cijelu sedmicu, dogovorene sastanke i obaveze, a onda se dijete razboli i sve se promijeni. Posao ne nestaje, samo ga morate uklopiti u ono što je tog trenutka važnije.

Tu su i finansijski izazovi. Kada ulažete vlastiti novac, svaka odluka ima svoju težinu. Nekada morate odgoditi ideju, smanjiti očekivanja ili priznati sebi da nešto trenutno nije izvodivo.

Ne bih ženama poručila da samo budu hrabre i da će sve doći na svoje mjesto. Mislim da takve poruke često zanemaruju stvarne okolnosti u kojima žene žive.

Poručila bih im da svoju ideju ozbiljno razmotre, da istraže tržište, izračunaju troškove i počnu u skladu sa svojim mogućnostima. Ne mora se odmah krenuti veliko. Važno je znati zašto nešto radite, ali i biti spreman učiti ono što ne znate.

I još nešto: ne treba svaki tuđi uspjeh biti mjerilo našeg napretka. Neko ima više vremena, neko više podrške, neko više finansijskih mogućnosti. Zato je važno graditi vlastiti put, tempom koji možemo iznijeti.

7. Pored edukativnih materijala, kreirali ste i e-knjigu „Mali ekran, veliki svijet“, koja se bavi odnosom djece prema tehnologiji. Šta vas je potaknulo da otvorite i ovu temu? Koliko je za vas važno da poduzetnički rad ne bude samo ponuda proizvoda nego i odgovor na stvarne potrebe porodica, te vidite li prostor da Bajkonarijum u budućnosti razvija nove sadržaje i saradnje?

Tema ekrana mi je važna i kao majci i kao pedagogu, jer vidim koliko je tehnologija postala dio dječije svakodnevice, ali i koliko se roditelji često osjećaju nesigurno kada pokušavaju postaviti granice.

Nisam željela napisati priručnik koji će roditeljima govoriti da su ekrani isključivo loši ili da ih treba potpuno izbaciti. To nije realnost u kojoj živimo. Tehnologija je dio našeg života i djeca će odrastati uz nju.

Ono što me više zanima jeste kako pronaći ravnotežu. Kako pomoći roditeljima da prepoznaju kada ekran zauzima previše prostora i kako djeci ponuditi druge aktivnosti, a da to ne bude stalna borba i zabrana.

Zato je nastao „Mali ekran, veliki svijet“. Željela sam otvoriti temu bez osuđivanja roditelja i bez nerealnih očekivanja.

Bajkonarijum dugoročno ne vidim samo kao prodaju proizvoda. Voljela bih razvijati nove edukativne sadržaje, radionice i saradnje s ustanovama, organizacijama i ljudima koji rade s djecom.

Ipak, važno mi je da rast bude postepen i održiv. Ne želim stvarati nove proizvode samo da bih proširila ponudu. Želim da svaki novi sadržaj ima razlog zbog kojeg je nastao i da odgovara na neku stvarnu potrebu djece ili roditelja.

8. Bili ste učesnica Foruma Women & Diaspora Connect 2026, susreta koji je otvorio prostor za povezivanje žena, razmjenu iskustava i stvaranje novih poslovnih prilika. Šta vam je ovo iskustvo donijelo i koliko su, prema vašem mišljenju, ovakvi susreti važni za žene koje razvijaju vlastite ideje i posao? Može li jedan razgovor, poznanstvo ili razmijenjeno iskustvo biti upravo onaj poticaj koji nedostaje za sljedeći korak?

Ovakvi susreti su mi važni prvenstveno zato što imate priliku razgovarati sa ženama koje razumiju šta znači pokretati i razvijati vlastiti posao.

Kada radite samostalno, veliki dio vremena provodite razmišljajući o proizvodima, prodaji, troškovima i svemu što treba završiti. Nemate uvijek priliku čuti kako se druge žene nose sa sličnim izazovima.

Posebno mi znači kada razgovori nisu usmjereni samo na uspjehe, nego i na greške, neuspjele pokušaje i odluke koje su bile teške. Iz takvih iskustava se često može mnogo više naučiti.

Ne mislim da jedan događaj može preko noći promijeniti nečiji posao. Ali može otvoriti vrata novom poznanstvu, saradnji ili jednostavno drugačijem načinu razmišljanja.

Za mene je važno i to što ovakvi susreti pokazuju koliko različitih puteva postoji do poduzetništva. Ne dolazimo sve iz istih okolnosti, nemamo iste mogućnosti ni iskustva, ali možemo jedna drugoj biti podrška.

Nekada vam za sljedeći korak ne treba velika motivaciona poruka. Dovoljno je da razgovarate s nekim ko je već prošao kroz problem s kojim se vi trenutno suočavate i da shvatite kako postoji način da ga riješite.

Hvala Hidajeti na izdvojenom vremenu i na inspirativnom razgovoru, a više o njoj i o Bajkonarijumu možete pogledati na linkovima ispod.

Instagram:  https://www.instagram.com/bajkonarijum.hidajeta/

Facebook: https://www.facebook.com/bajkonarijum