Biti žena u 21 vijeku nije jednostavno, u tolikoj mjeri kako nas posmatra tempo života koji je nametnut.
U nastavku se nalazi tekst koji je pisan namjenski za naš portal, a koji je autorsko djelo Nure Kulalić, djevojke koja ne poznaje prepreke. Ona je naša najveća motivacija. Kada pomislite da vam je teško, samo se sjetite ovog teksta.
Biti žena, a pri tome koristiti invalidska kolica ili neko drugo ortopedsko pomagalo, je još deset puta teža okolnost, za naći mjesto pod nebom, biti prihvaćena kao takva, biti cijenjena, boriti se sa predrasudama, obrazovati se, biti zaposlena, penzionisana, biti djevojka nekom momku, biti supruga, majka. Aktivistkinja u borbi za prava osoba sa invaliditetom, biti čak i politički aktivna,društveno korisna, državi profitabilna, u porodici voljena, u zdravstvu adekvatno tretirana. Dakle, moglo bi se reći ” Komplikovana žena”.
Kao žena koja koristi invalidska kolica i oboljela od Spinalne Mišićne Atrifije mogu zaključiti za svojih 33 godine, da život uopće nije lak, naprotiv, surov je i brutalan, ako se ne znamo izboriti s tim, završimo u pidžami na krevetu, sa tanjirom tople supe.
Čekajući kraj.
Birajmo život, žena sam, pa iako nismo prefiks komplikovana, recimo da nije interesantno biti jednostavna.
Često postavim pitanje ženama, kako izgleda njihov dan…
Većina šturo, ne dajući značaj…kažu…”Ma posao , škola, muž, djeca, nešto po kući poradim i tako dan za dan ”. Nerijetko dopune, ”Ništa novo, da me pokrene”.
Prečutno reagujem, a u sebi Boga molim da ništa novo ne pokreće nikog, samo neka ste zdravi, bez velikih oscilacija.
I recite hvala Bogu na svakom stanju. Stežem zube, i u sebi ponavljam, kako ste sretne, niste svjesne.
Žena koja koristi invalidska kolica, deset puta teže se obrazuje i statistike govore 2,8 % žena sa invaliditetom su obrazovane u državi. Razlog nepristupačnosti obrazovnim institucijama. Konvencijom se djeci i mladima sa poteškoćama u razvoju osigurava pravo na posebnu podršku i unaprijeđenje, ali i na aktivno učešće u svakodnevnom životu.
U članu 23. Konvencije UN-a o pravima osoba sa invaliditetom, stoji da države potpisnice priznaju da mentalno ili fizički onesposobljena osoba treba da uživa pun i pristojan život, u uslovima koji osiguravaju dostojanstvo, potiču samopouzdanje i olakšavaju aktivno učestvuje u zajednici. Zatim da države potpisnice priznaju pravo onesposobljenoj osobi na posebnu brigu i pomagače i osiguravaju svu potrebnu brigu, OSI i njegovim roditeljima/starateljima kao i da pomoć, koja se daje u skladu sa stavom 2. ovog člana davat će se besplatno gdje god je to moguće, uzimajući u obzir finansijska sredstva roditelja ili drugih koji se brinu o osobi, i ona bi bila planirana tako da se onesposobljenoj osobi u ovoj priči ženi sa invaliditetom pruži uspješan pristup obrazovanju, školovanju, zdravstvenim službama, službama za rehabilitaciju, pripremi za zaposlenje i mogućnostima rekreacije na način koji pomaže da postigne što potpuniju moguću društvenu integraciju i individualni razvoj, uključujući, kulturni i duhovni razvoj.
U New York-u je potpisana Konvencija o pravima osoba sa invalditetom 2006. godine, ovom se konvencijom Države potpisnice priznaju pravo osoba s invaliditetom na obrazovanje. U svrhu ostvarenja ovog prava bez diskriminacije i na osnovu jednakih mogućnosti, države potpisnice osigurat će sveobuhvatno obrazovanje na svim nivoima, kao i cjeloživotno obrazovanje. Sve to je na papiru, inplementirano gotovo nikako ili vrlo rijetko. Dakle u startu imamo barijeru. Ista problematika je i prilikom zapošljavanja, socijalizacije, organizacije privatnog,društvenog i poslovnog života žena sa invaliditetom. Dakle osnovna ljudska prava se krše mahom.
Žena kao žena generalno treba biti tretirana za tri stepena više, evo konkretno u našoj državi, a ako ste pri tome žena sa nekom vrstom invaliditeta onda vam je cilj doći do tog dijela gdje se naše prijateljice, kolegice, komšinice ”žale ” na monotoniju. Nama je ta monotonija izazov.
Izazov je, biti zdrava, raspoložena, širiti pozitivnu energiju. Izazov je lijepo izgledati, privlačno, znanstveno. Izazov je biti poslovna žena, da posao ne trpi zbog okolnosti. Izazov je imati porodicu, i prijatelje i svakodnevno u glavi balansirati da nekome ne remetiš mir svojim pozivima da pripomognu prilikom svakodnevnih obaveza. Prosto, osjećaj poniznosti.
Izazov je biti neovisna o pomoći drugih, pa bolne se šminkamo, oblačimo, bolne jedemo same, bolne pružamo ruku djetetu da se pozdravimo, bolne grlimo, bolne sjedimo šest sati na poslu i sve to sa osmjehom na licu. Ne doživljavamo da neko primjeti tu bol, tu borbu, i ne pričamo o broju ljudi koji su uključeni oko nas da bi samo jedan dan funkcionisale. I ponovno napominjem, osjećamo se ponizno i vječno zahvalno što nam bilo ko i bilo šta pomogne pri funkcionisanju.
I onda dođemo na početak ove priče, žene sa invaliditetom bi sve dale za taj monotoni dan, kako često čujem i za dan bez oscilacija. Poenta je uživati u životu, nažalost većina žena ne posmatra to ovako, za sreću je dovoljan, dan bez bola, predrasuda, sažaljenja, posao, porodica, porodični ručak, zagrljaj, osmijeh, samostalnost, neovisnost. Kad to imate, onda možete reći sretna sam i uspješna žena.
Sve više je dobro došlo, ali sreću zaista čine svakodnevno funkcionisanje samostalno, možda za žene bez invaliditeta zvuči kao sitnica, ali ako razmislite to je suština iskonske sreće.
I kada bi činile više jedna za drugu, sreću bi širile.
Kada bi društvo generalno činilo više za nas sreća bi bila apsolutna i potpuna.
Za početak, počnimo od sebe, svaka od nas čini kariku najljepšeg lanaca i sve dok zajedno ne budemo u borbi za implementaciju osnovnih ženskih/ljudskih prava, neće doći do promjena velikih.
Žena za ženu, bez predrasude i na sjenu.
