Umro stari pjesnik, umrla Emina: Prošlo je 99 godina od smrti Alekse Šantića

Najveći bosanskohercegovački pjesnik “po duši i srcu” Aleksa Šantić umro je na današnji dan 1924. godine, a Mostar i danas pamti i prepričava njegovu sahranu, jer se takva ni prije ni poslije nije dogodila u gradu na Neretvi.

I opet mi duša o tebi sanja…

Mostar, grad behara, bašta, šadrvana i sevdalinki rastao je zajedno sa Šantićem, koji ga je vinuo u nebesa ovjekovječivši ga stihovima u koje je utkao svu ljepotu Neretve, Starog mosta, prepletenih ljudskih sudbina, kamena, sunca, nesrećne ljubavi i lijepe Emine. Pjesnik vjere i nade u bolje sutra, borben i buntovan doživio je i opjevao najveći napor, najteži lom, najsunčaniju pobjedu i najljepšu ljubav.

LIK I DJELO ALEKSE ŠANTIĆA

Aleksa Šantić je bio bosanskohercegovački pjesnik i akademik. Rođen je u Mostaru 27. maja 1868. godine, a umro također u Mostaru 2. februara 1924. godine. Od 1904. do 1912. godine nastale su njegove najljepše pjesme. Njegova poezija i pjesništvo najbolje se mogu opisati kao spoj tradicije i modernosti toga doba.

Do kraja je ostao vjeran nacionalnim i socijalnim idealima prošlog vijeka. Njegova muza želi da pobjegne iz lude vreve savremenog društva i da pronađe lica bez maski i laži, te da se cijela posveti narodu koji je najbliži njenom srcu. Volio je noći kraj Neretve i Anku Tomlinović. Bio je pjesnik velikog srca i vječiti romantičar u čijoj je duši posebno mjesto imao Mostar.

Poslije završene trgovačke škole u Trstu i Ljubljani mladi Šantić se vratio svom Mostaru u kojem je ostao do kraja života. Tamo gdje se spajaju Neretva i kamen Starog mosta, Šantić je rastao i život dijelio sa majkom, braćom i stricem koji je vodio trgovačku radnju i zahtijevao to od mladih Šantića. Za njega književnost, pjesme i umjetnost nisu bile shvatljive, no samo trgovina. Kada se vratio sa školovanja umjesto trgovačkom poslu Aleksa Šantić posvetio se književnosti, što nije bilo milo Adži. Njihov dom bio je ispunjen porodičnom ljubavlju, mlađeg brata Aleksa je posebno volio.

POSLOVNI ŽIVOT

1887- postao je saradnik „Goluba“, zatim „Bosanske vile“, „Nove Zete“, „Javora“, „Otadžbine.“ Bio je 1888. osnivač i predsjednik Srpskog pjevačkoga društva „Gusle“, koje uzima za program negovanje pesme i razvijanje nacionalne svesti. Zatim je izabran za prvog potpredsjednika mostarskog pododbora „Prosvete“. Godine 1896. kada je pokrenuta „Zora“ bio je jedan od njenih prvih urednika.

1888-otišao je u Ženevu, ali je tamo jedva „izdržao tri nedelje; u naivnoj pesmi „Ja ne mogu ovde“ on je prostosrdačno zavapio kako ne može da podnese tuđinu“. 1907. Mostar ga je izabrao „kao jednog od svoja četiri predstavnika“ za prvu skupštinu Narodne organizacije. 1908. je „počeo da ozbiljno poboljevati, najpre od kamena u bubrezima, a posle, iza Svjetskog rata, od toboparalize.“ „Za vrijeme aneksione krize bio je, sa Svetozarom Ćorovićem i Nikolom Kašikovićem, prebegao u Italiju i stavio se na raspoloženje srpskoj vladi, kao što će to ponoviti i 1912. godine, na početku Balkanskog rata“

U toku Prvog svjetskog rata zatvoren je kao talac i „u dva puta ponavljanoj parnici“ optuživan zbog svojih pjesama. Po završetku rata izabran je u Mostaru za člana Srpskog odbora.

VJEČNI ROMANTIK

Ljubavna poezija mostarskog pjesnika razvila se pod jakim utjecajem muslimanske ljubavne pjesme, sevdalinke. Ambijent njegovih ljubavnih pjesama je ambijent bašta, behara, hamama, šedrvana,… Djevojke koje su u njima, pojavljuju se okićene đerdanima, bajne su i izazovne, ali ipak skrivene ljepote. Takva je pjesma “Emina”, a duh te pjesme je toliko pogođen da je pjesma ušla u narod i pjeva se kao sevdalinka a samo rijetki znaju da ju je Šantić napisao. U ljubavnim pjesmama najčešći motiv je čežnja. Pjesnik sve svoje drage posmatra iz prikrajka, pa čežnja najčešće prerasta u tugu zbog neostvarene ljubavi i promašenosti muškog života.

Šantić je bio jedan od osnivača kulturnog lista “Zora”, kao i predsjednik Srpskog pjevačkog društva “Gusle”. Tu je upoznao i družio se sa poznatim pjesnicima tog doba: Svetozarom Ćorovićem, Jovanom Dučićem, Osmanom Ðikićem,…

“EMINA”

Voljeni Mostar opjevao je pjesmom „Emina“. U stihovima odiše duh mostarske čaršije i vlada čarolija sevdalinke. Prava Mostarka okićena đerdanima, skrivene ljepote.””Emina” je ujedno postala i sinonim za Šantica.

Nesretni ljubavni život postao mu je inspiracija iz koje se rađaju najljepši stihovi njegove ljubavne poezije, a u kojoj se osjećao i veliki utjecaj sevdalinke, bosanskohercegovačke tradicionalne lirske pjesme, koju također karakterizira motiv ljubavne čežnje.

ZANIMLJIVOSTI

Prema Šantićevoj biografiji snimljen je film „Moj brat Aleksa“. Njegov lik se danas nalazi na novčanici od 10 konvertibilnih maraka. Brojne škole i ulice nose njegovo ime, a podignuto mu je i nekoliko spomenika, od kojih je najpoznatiji onaj u istoimenom parku u njegovom rodnom Mostaru.

Umro stari pjesnik,

Umrla Emina

Ostala je tužna

Bašta od jasmina

Razbio se ibrik

Uvenulo cvijeće

Pjesma o Emini

NIKAD umrijet’ neće

Autor: Hana Memija