Putovanje po besmislu – Ko smisao života nije tražio, taj nije ni živio.

Odakle dolazim i kuda idem ?

Kakav značaj ima moj život među milijardama onih koji su živjeli ili žive ?

Da li je moguće da poslije smrti prestaje sve…

I da će sva moja razmišljanja, ljubavi, žalosti i napori da ostvarim nešto dostojno čovjeka nestati u vrtlogu vremena….

I da ću se samo povremeno pojavljivati u sjećanju svoje djece, a poslije nekoliko decenija, kada se i njihov život ugasi, čak više ni tamo?

Ko smisao života nije tražio, taj nije ni živio.

Ali ma šta radio uvijek misli na kraj, misli na ono što te čeka.

Sve se oko mene i nehotice okreće od života kad smrti, od onih koji broje i prisvajaju ka onom koji je sve izgubio i kome vise ništa i ne treba, jer ni njega više nema.

I onda, kada svane novi dan, zdravom i čistom čovjeku biva nešto lakše….samo malo lakše.

Svaki dan na ovom svijetu, tu negdje se završava jedno, a počinje drugo.

Prođu tako dani i godine…

I tu negdje dođe i kraj.

Nema više ničeg.

Ostaje samo grob izgubljen poput pahuljice u visokom snijegu.

Nema više ni priče ni pričanja.

Kao da nema ni svega zbog čega vrijedi hodati, gledati i disati.

Niti ljudskog zla, ni nade i otpora koji ih uvijek prate.

Ničeg nema, samo prosta činjenica da se umire.

Ljudi se ne poznaju po početku već po kraju, stoga , smisao je misliti na kraj i voditi se samo onim dobrim i činiti dobro jer na kraju će nam samo dobra djela donijeti nagradu, i ostaviti trag u vremenu.

Autor: Anesa Isanović